Zvukopis: Wish You Were Here

11/24/2015


Pošto definitivno volim te neke serijale, i pisanje u toj formi, konačno je i ovaj došao na red, a isčekivao sam ga dugo. Zvukopis je onaj u kome ću da pišem o muzičkim albumima za koje smatram da su izmenili (barem moj) univerzum i ostavili neki svoj trag. Namerno započinjem sa onim koji je toliko monumentalan da ne znam sa koje strane da mu priđem.

Zimu 1989. ću uvek pamtiti po svom prvom vansezonskom odlasku na more. Moja mama je tada išla na samit vojnih psihologa u Dubrovnik, a tata i ja smo odlučili da joj pravimo društvo tako što smo se i mi zaputili tamo i odseli u prestižnom hotelu Palace. 


Dve-tri godine pre toga, tata mi je iz Švajcarske doneo Sony Walkman i slušalice, i od tada su sva putovanja bivala daleko zanimljivija. Ovo je započelo na železničkoj stanici u Sarajevu. Vozom smo krenuli u Ploče, nekada znane i kao Kardeljevo, opevano u pesmi Ramba Amadeusa gde je greškom zamenjeno za Maroko. Ploče su uvek bila obavezna tačka na itineraru svakog odlaska na more, odakle smo uvek dalje negde trajektom odlazili. A ne znam da li znate kako su čarobni ti predeli kada se putuje zimi...


Pre putovanja su mi na jednu TDK SA-90 kasetu sa vinila bili snimljeni The Dark Side Of The Moon sa jedne i Wish You Were Here sa druge strane. Putovanje uz Pink Floyd i brižno pripremljene sendviče je moglo da počne. I dan danas kada pustim ova dva albuma, setim se istih tih divnih sendviča, bezbrižnog ljuljuškanja u kupeu voza i nadrealno fantastičnih predela kroz koje smo grabili ka zimskom moru. 

Iako oba albuma neizmerno volim, još od dečačkih dana srce je uvek više naginjalo ka Wish You Were Here, koji je na mojoj kaseti bio snimljen na B stranu. Ugledao je svetlost dana pre malo više od 40 godina, 15. septembra 1975. godine, istog dana kada je Korzika po prvi put podeljena, i to na gornju i južnu. 


Posle najduže pauze između dva albuma od čak dve i po godine, Pink Floyd su izbacili Wish You Were Here kao svoj deveti studijski album. Iako su sami producirali album, ipak im je bio potreban pouzdan inženjer zvuka. Pošto je Alan Parsons sa kojim su radili na prethodnom albumu odbio da sarađuje sa bendom, posegnuli su dalje u svoju prošlost i odabrali ponovo Briana Humphriesa. Iako više volim Davida Gilmoura nego Rogera Watersa, ipak ovaj potonji nosi idejno celu koncepciju albuma. 


Godinu dana pre izlaska albuma bend je bio na kraćoj turneji na kojoj su po prvi put svirali neke nove kompozicije, među kojima su bile i rane verzije "Shine On You Crazy Diamond". Odziv javnosti i nije bio baš neki najsrećniji, a bend se mrzovoljno zatvorio u studio i krenuo da radi na albumu. Sva četiri člana benda su bili na vrhuncu agonije i depresije. Prethodni album im je doneo nezamislivu slavu, novac i sve što ide uz to. Nastupajuće turneje su ih samlele, kako emotivno tako i fizički. Nikome nije bilo ni do čega. Prazninu koja ih je sve prožimala valjalo je nečim ispuniti i smognuti snage za album koji treba da nasledi The Dark Side Of The Moon. 


"Shine On You Crazy Diamond" je odabran kao centralna kompozicija od koje će se sve graditi, a na Watersov predlog podeljena je na dve celine koje u sendviču drže ostale pesme na albumu. Waters, Wright i Gilmour su je zajedno napisali, i u suštini je omaž Syd Barrettu, palom drugu i saborcu koji je nekoliko godina ranije izgubio razum i jednostavno prestao da biva u bendu. Gilmour je po mnogima i dan danas neadekvatna zamena. Roger Waters je izjavio da tekst govori o svim mladim ljudima čija su mentalna oboljenja njihov jedini način da se nose sa kompleksnošću modernih vremena. Svakako, u pitanju je kompozicija koja stoji visoko na listi najboljih dostignuća u muzici. Na pratećim vokalima gostuju Venetta Fields i Carlena Williams (poznate i kao The Blackberries), dok Dick Parry reprizira svoju ulogu saksofonskog čarobnjaka koju je igrao i na prethodnom albumu benda. 

Dok su snimali, u Abbey Road studio u Londonu je došao i Syd Barrett. Niko u studiju nije mogao da ga prepozna, svi su mislili da je neki čudak koji tu radi, i niko ga ništa nije pitao. Prošlo je neko vreme dok nisu shvatili ko je on ustvari. Roger Waters i još neki prisutni su bili toliko užasnuti njegovom promenom da su se rasplakali. Rekao je da se ugojio jer jede mnogo svinjetine a kada su mu pustili da čuje novi materijal rekao je da mu to sve zvuči staromodno. Pošto se slavilo Gilmourovo venčanje, bio je pozvan da im se pridruži, ali vrlo ubrzo je sa zabave neopaženo otišao, i niko iz benda ga nikada više nije video. Kada se sagleda sva težina tuge zbog "izgubljenog" druga, pomešane sa bremenom slave i apatije koja ih je sve prožimala, dobijamo jednu monumentalnu kompoziciju od koje bi se i kamenu stisnula knedla u grlu. 


Naprasni prelaz najavljuje ogorčenu Watersovu "Welcome To The Machine". Wrightovi sintisajzeri dozivaju slike Mašine koja me melje, a harmonije me šamaraju mešavinom tuge, sete, poraza i nemoći. Gilmour peva kao da traži pomoć, na samoj ivici plača, dok izgovara reči dubokog razočarenja. Mladi umetnik je upao u mašinu muzičke industrije, shvativši da je to sve grozno i užasno i da su svi njegovi snovi, iluzije, pa čak i njegov buntovnički stav građen od detinjstva nešto što je već predodredila i fabrikovala ista ta mašina. 

Grozničava ironija se nastavlja kroz "Have A Cigar", koja se bavi istom tematikom kao i prethodna, ali ovog puta bez tog nekog očiglednijeg očajanja. Prizma je više podrugljiva (među stihovima se čak provlači i "Which one's Pink?" kao aluzija na to koliko glavešine muzičkih kuća ni ne znaju sa kim sarađuju, samo ih zanima novac), a kao glavni vokal gostuje Roy Harper, koga je, dok je i on snimao u Abbey Road studiju, pozvao Gilmour jer ni on ni Waters nisu uspevali da otpevaju zadovoljavajuće dobro. 


Naslovnu numeru potpisuju Waters i Gilmour, noseći na plećima verovatno jednu od najpoznatijih pesama na svetu. Nemila iskustva sa muzičkom industrijom se osete i ovde, ali kroz daleko poetičniju tačku gledišta, i ponovo se mešaju sa setom i osećanjem koliko im nedostaje njihov poludeli drugar Syd Barrett. Čista esencija britanske melanholije koja se može primeniti na bilo koju situaciju u kojoj vam neko nedostaje, hiljade mačeva kroz srce. Koliko god miliona puta da ste čuli ovu pesmu na radiju, ako se bar malo otrgnete iz svakodnevice i prepustite joj se, zasigurno će vam zaigrati suzica u oku dok razmišljate o onoj ili onom što nije tu kraj vas. Čuveni Grappelli je zasvirao violinu na "Wish You Were Here" ali je to toliko tiho u miksu da je za sve ove godine bilo sramotno za pominjati. 


Album zatvara druga polovina "Shine On You Crazy Diamond" koja zvuči kao poslednje pomirenje i oproštaj, kao da su znali da Barretta posle te njegove čudne posete više neće nikada videti. Možda nisu ni hteli, možda je zato takva kakva je, kao i ceo album. Stali su, izmoreni svime što su do tada proživeli i shvatili da ih od svega toga možda ponajviše boli što njega više nema, barem ne kao svesne, normalne osobe, koja sa njima živi i stvara. Kao mali nisam te stvari ni znao ni shvatao, ali sam na putu ka Dubrovniku još tada osećao koliko je čarobno to što mi na uši ulazi. 

Cover albuma potpisuje maestralni Storm Thorgerson pod okriljem matične kuće Hipgnosis, koja još od drugog albuma sarađuje sa Pink Floyd. Na slikama se može videti sav artwork koji je na albumu, a baziran je na neispunjenom prisustvu, toj nekoj simboličnoj praznini koja se provlači kroz tematiku i koncepciju albuma. Čak je originalno vinil pakovan u crnu prozirnu foliju da naglasi to nedostajanje čak i kada je omot u pitanju. Čuveni stisak ruke, zapaljeni i mehanički, simbolizuju neiskrene ljudske namere, pogotovo kada se u osvrnemo na ogorčenost benda muzičkom industrijom. Za svaki motiv je urađeno i po nekoliko različitih verzija koje se razlikuju samo po nekim sitnijim detaljima. Nikakvi natpisi ili fotografije benda ni ovaj put nisu uvrštene u dizajn omota. 


I posle preko 25 godina, album zvuči sveže, i dalje me "radi", kao dobar konjak. Ima li boljeg albuma za početak jednog ovakvog putešestvija? Sumnjam. I Gilmour i Wright su izjavili da im je to omiljeni Floyd album. A sada mu dugujete jedno detaljno preslušavanje, u toploj fotelji, uz šolju čaja sa rumom, slušalicama na glavi, i po mogućnosti sa vinila. Pozdrav iz sunčanog Dubrovnika. 

You Might Also Like

8 comments

  1. Mnogo sam se radovala ovoj rubrici bloga i sada ne mogu da dočekam da mi kažeš koji je sledeći album! :*

    ReplyDelete
    Replies
    1. Nema da viriš! Ali biće opet nešto što i ti mnogo voliš. <3

      Delete
  2. I ja se bas radujem ovoj rubrici! Pogotovu sto je krenula ovako kvalitetno, sa omiljenim mi bendom. Samo napred!

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala Mona Nona! Biće još sjajnih albuma. :)

      Delete
  3. У Плочама си слушао касету. Све погрешно.

    А нормално да је WYWH дражи од TDSOTM. То је једини албум Флојда који има искрену топлину, па макар и у виду стиска механичке руке.

    ReplyDelete
    Replies
    1. U Kardeljevu, Bojane, u Kardeljevu. Mada kad se stigne tamo, ne sluša se ništa, ide se zverati u automobile stranih turista i brodove po luci.

      Delete
    2. А у Кардељеву си слушао Мошета Пијадета. Не иде.

      Држимо се приче са Плочама и касетама.

      Delete