Zvukopis: De-Loused In The Comatorium

12/06/2015


Studentski dani, ovaj, jadi. Da, nikad nisam voleo da učim, škola je uvek bila smaranje. Ono što me je interesovalo sam uvek sa lakoćom upijao, ono što nije sam kategorički odbacivao. Uvek odlikaš, uvek niske ocene iz vladanja. Nije mi bilo lako, nije ni sada. Ali kada su došli studentski dani, sve je dobilo neku novu dimenziju. Upisao sam Fakultet primenjenih umetnosti u Beogradu te 2000. godine, odsek grafički dizajn, smer fotografija. Sreći nema kraja, konačno ću biti umetnik, konačno ću biti fotograf. 

Autor nepoznat

Vrlo brzo sam shvatio da je fakultet stecište onoga što ljudi danas nazivaju hipsterima i da je sve jedan pozeraj, uključujući i dobar deo profesorskog kolektiva. Razočarenje je usledilo prilično brzo, kao i spoznaja da se kroz 5 godina studija ipak može proći bez mnogo nerviranja i truda oko stvari koje me ne zanimaju. Voleo sam crtanje i slikanje, voleo sam anatomiju, voleo sam predavanja kod legendarnih profesora Ćirića i Vlahovića, kod Ilije sam naučio tipografiju za ceo život. Ono što je bilo dosadno je većinom i zaboravljeno. Ipak, najdraže od svega je bilo druženje sa kolegama koji nisu bili hipsteri već mladi ljudi, sa kojima je svaki tren bio nešto novo. Nešto zanimljivo. Nešto zbog čega sam želeo svaki dan da dolazim na isti taj fakultet.

Autor nepoznat

Institucija fakulteta je raštrkana na više objekata ali većinu vremena prvih 2-3 godine smo provodili u Karađorđevoj ulici, tik uz beogradsko pristanište. Predavanja su počinjala u 9 ujutro, a neretko se kući stizalo ko zna kad. Iza zgrade fakulteta je bio centralni beogradski magacin jagodinske pivare. Imali smo običaj da ujutro odemo po pivo, pa sa pivom na crtanje ili slikanje, a pivo tek stiglo iz pivare, svežije ne može biti. Čika Dule je znao da nam da pivo i na "ler", na početku svakog semestra je častio gajbu, a voleo je Franka Zappu. 


Čim počne lepo vreme, eto nas na klupicama kod minijaturne železničarske kućice pored pruge, pijemo opet ta piva, radimo sve što mladi studenti rade. U tom nekom periodu sam otkrio bend po imenu The Mars Volta. Video sam ih na televiziji na MTV2 i momentalno shvatio da su nešto posebno. Tek posle sam ukačio da su Cedric i Omar ustvari iz At The Drive-In koji sam takođe voleo da slušam. Obojica su poprilično neurotični sa milion bendova i projekata, vole se, ne vole se, ne može čovek to ni da isprati. A takav im je svaki projekat, jedino je The Mars Volta imala neku, kao, stabilnost. Vremenom se i to osipalo, a prvi album je ipak i dalje najbolji. Soundtrack za studentske prolećne dane sa ekipicom sa faksa, na pristaništu, kraj železničarske kućice... Jesen dođe ja se ne oženih. Lažem. Oženi se, pa i fakultet završi, a kultni albumi kao što je ovaj...


Meni album zvuči daleko poetičnije, nostalgičnije i nekako sanjivo lepše od onoga o čemu zapravo pripoveda. Kao što i priliči pretencioznosti jednog prog benda, album je konceptualni i ustvari je priča o liku po imenu Cerpin Taxt. Izmučeni i napaćeni narkoman, raspadnut od droge se "puca" još jednom zadnji put, ali sada već uveliko koristi i otrov za pacove da poboljša svoj "high". Pada u komu, i pesme nam nude prikaz svih snova, vizija i nadrealnih događaja koje Cerpin proživljava u svojoj nasilno izazvanoj komi. Ako budete hteli da pratite priču i čitate tekstove, spremite se na pozamašno proširenje vokabulara i dajte svojoj mašti na volju. Cedric piše poprilično sumanute tekstove, ali svakako ne treba zaboraviti da se bend u svojim ranijim danima opasno radio svim i svačim. Drogoši, jeste, ali oni su se baš lepo drogirali, što se čuje na ovom albumu. 


De-loused In The Comatorium nije album za svaku priliku, nije za neko casual slušanje, zahteva vašu punu pažnju, po mogućnosti sa slušalicama na glavi. Dinamičke oscilacije su nestvarne, šarenilo koje izbija iz svakog takta je neshvatljivo. Iako je album napunio 12 godinica, zvuči sveže i ne odaje utisak nekog nabacanog bućkuriša bez mnogo reda i smisla, što je problem sa mnogim današnjim bendovima koji se po svaku cenu trpaju u "prog" koš. Sačekajte sumrak prolećne noći, sluške na glavu, i negde u šetnju po gradu, dok Comatorium ispunjava celokupan čulni buffer vašeg organizma. Može i ovih dana, dok još nije stisla surova zima. 


Punk prizvuk i koreni koje i Cedric i Omar vuku još od prethodnog benda su tu, netaknuti. Ta neka frenetična energija koja tera ceo album napred, još, još, idemo. Vokali su na trenutke nešto najnežnije, a onda u sekundi odu u nešto najagresivnije moguće. Mada čovek peva, ne dere se ni u jednom trenutku. Za to mu hvala. Omar je gitarski mag koji često zna da počasti vrlo disonantim stvarima, ali to je sve namerno bežanje od harmoničnosti kojom ova muzika itekako odiše. Nestašluci malog mršavog levorukog gitariste sa cvikerima. Uticaji koje bend pokazuje su stvarno raznoliki, ja tu čujem najbolje momente jednog Mahavishnu Orchestra, ima tu Milesa Davisa, funk se cedi iz svakog udarca bas bubnja dok se nad ukupnom zvučnom slikom jasno nadvija veo svih prog velikana iz sedamdesetih. King Crimson, Led Zep i Yes mogu biti ponosni na ovakve naslednike. A onda je tu i latino i salsa. Dub i reggae se prišunjavaju u strateški raspoređenim pozicijama. Suludi mix naizgled nespojivih stvari koji savršeno funkcioniše. 


Jon Theodore je monstruozan. Instant zaljubljenje. Počevši od samog tona bubnja, preko punomasnog gruva do najukusnijih fraza i ideja, ovo je jedan kompletan svirač, virtuoz koji ne bode u oko, ali opet nijednog trenutka ne dozvoljava da zaboravite na njegovo jako prisustvo. Zvuk je Bonham, pristup je Cobham, energija je Grohl. Sada svira u Queens Of The Stone Age, i čini se da svaki bend toliko oplemeni svojom svirkom da je posle teško zamisliti bilo koga ko bi ga zamenio. Mnogo volim njegovu svirku. Veliki bubnjevi, ogromne činele, još veće srce. 


Produkciju albuma uz Omara potpisuje jedan od najvećih producenata današnjice Rick Rubin. Snimalo se u čuvenom ukletom The Mansion studiju u kojem su pre njih snimali Marilyn Manson i Red Hot Chili Peppers (ne istovremeno, naravno). Od svih albuma za koje znam da su tamo snimani, ovaj jedini zvuči kao nešto što je nastalo u nekakvom ukletom zdanju oko kog se ispredaju razne pričice. Iz ove konekcije sa Rubinom dolazimo i do činjenice da je na albumu bas odsvirao veliki gospodar instrumenta Flea iz R*H*C*P. Rasvirao se kako mu mediokritetni okviri njegovog matičnog benda već godinama ne dozvoljavaju da se rasvira. Kroz kompleksni splet svega izvedenog ipak izlazi jedna zdrava muzika, poremećena, tužna, setna, nadrogirana, ekstatična, ali na kraju svakako zdrava i konkretna. 


Zanimljivo je da je dizajn ovog kao i prošlog albuma o kome sam pisao radio Storm Thorgerson. Veliki sam obožavalac njegovog rada, čak možda i do te mere da ću neki bend da poslušam samo zato što im je on radio dizajn covera. 

You Might Also Like

0 comments